Zahvaljujući obitelji Žuvanić, Premuda je otok veslača!

PREKO – Prenosimo priču Zadarskog lista o obitelji Žuvanić s otoka Premude i njihovim uspjesima u zadarskom Veslačkom klubu Jadran! 

– Mi smo svi rođeni na moru i volimo more. A tko živi na moru, posebno na otoku, zna što je veslanje – počinje Dino Žuvanić priču u kojoj je središnja tema veslanje na Premudi. Ili, preciznije, veslači s Premude. Ako je Zadar grad košarke, a jest, onda je Premuda otok veslača. Posebno kad je riječ o obitelji Žuvanić. Počelo je 1954. kad se na veslanje upisao Zdravko Žuvanić, najstariji od trojice braće, koji je 1959. godine na Prvenstvu Hrvatske osvojio prvo mjesto u osmercu, ali izvan konkurencije tako da mu se ovaj rezultat ne piše. U tom osmercu veslao je i sadašnji predsjednik kluba Klaudio Stipčević. Nakon njega vesla, ali ne (samo) ribarska, već ona sportska, u ruke su uzela Zdravkova braća Dragomir i Josip, pa smo dobili trojicu vrhunskih veslača zadarskog Jadrana, s time da je Josip brzo preselio u Zagreb gdje je s veslanjem nastavio u VK Zagrebu. Prvu medalju 1962. godine na Prvenstvu Jugoslavije osvojio je Dragomir Žuvanić. Potom je u Jadran došao Dragomirov sin Dino, pa Zdravkov sin Veljko. Tradiciju je nastavio Dinov  sin Vito koji se sve donedavno bavio veslanjem. Sinovi Dinove sestre Deane, udane Jelenković, Toni i Aldo također su skupljali medalje i trofeje za Jadran. I tako dolazimo do prve djevojke Žuvanić u veslanju. Ta čast pripada Eli Žuvanić, 15-godišnjoj Veljkovoj kćeri i jednoj od glavnih uzdanica zadarskog ženskog veslanja.

– Ela je trenutačno jedina iz naše obitelji koja je aktivna članica Jadrana. Mi ostali smo članovi kluba, ali ne u natjecateljskom dijelu – dodaje Dino nakon kojeg svoj dio priče počinje Ela. Petnaestogodišnja odlična učenica drugog razreda Gimnazije Franje Petrića s nedavnog Prvenstva Hrvatske vratila se s brončanom medaljom u samcu u kategoriji mlađih juniorki. Lani je s klupskim kadetskim četvercem bila treća. Nove su to kolajne u bogatoj veslačkoj kolekciji Žuvanićevih. Nisu najjasnije, ali su prve ženske.

– Nakon 49 godina u kojima u klubu nije bilo djevojaka, prva koja je došla bila je Maris Milin, koja je i danas aktivna. Kako mi je karate pomalo dosadio, a u Jadranu su odlučili upisivati djevojke nije bilo druge nego doći u klub u kojem su do tada trenirali brojni članovi moje šire obitelji. Prije dvije godine počela sam s veslanjem i uživam u ovom sportu.

Bronca s PH je veliko priznanje, ali i nagrada za Elu koja je prošlo ljeto svakodnevno trenirala u Zadru, premda je boravila na Premudi.

– Imamo šest treninga tjedno i bez obzira na to što je bilo ljeto i što nisam bila u Zadru, željela sam redovito trenirati. Brod s Premude polazi ujutro u šest sati i već u sedam i pol bila sam u klubu. Nakon treninga otišla bih do obiteljskog stana koji je kod Male pošte, a u 14 sati je bio brod za povratak na Premudu. Jedino je u sedmom mjesecu bila stanka od 15 dana kada nismo trenirali pa nije bilo potrebe putovati u Zadar.

– Ja sam bio lud za veslanjem, naporno sam trenirao, ali ovo što je Ela izvela je i za mene previše. To je potez koji može napraviti samo netko tko doista ima silnu želju, ljubav, pa i fanatizam prema sportu.

I to sportu od kojeg je u Hrvatskoj praktično nemoguće živjeti. Veslači koji su osvajali olimpijska odličja životnu egzistenciju morali su rješavati nekim drugim svakodnevnim poslovima i zanimanjima.

– Veslanje u moje vrijeme, a to je bilo unatrag 30-ak godina, i veslanje danas nije se mnogo promijenilo. U Zadru su treninzi uvijek rano ujutro, prije početka nastave, jer je tada bonaca, a nema toliko plovila na moru koja stvaraju valove. Kad je riječ o financijama nitko od nas nije ušao u veslanje radi novca. Jednostavno, zavoljeli smo veslanje i to nam je bio dovoljan razlog – napominje Dino.

Cijeli tekst pročitajte na sljedećoj poveznici: http://www.zadarskilist.hr/clanci/26102015/veslanje-je-u-zuvanica-uvijek-bilo-puno-vise-od-sporta