Nekad i danas: Povezanost Rivnja sa Zadrom

PREKO – Razvoj pomorstva u Zadru postoji još, može se slobodno reći, od prapovijesti. Od kada postoje ljudi javljala se potreba za spajanjem raznih krajeva preko mora, a to znači i održavanje komunikacija Zadra sa svojim otocima, a otkad je naseljen Rivanj, recimo sa precima sadašnjih žitelja, bila je potreba za putovanjima bilo u Zadar, bilo na otoke Ugljan ili Sestrunj.

 Kakve su brodove Rivanjci imali, koliko ih je bilo i čijeg su vlasništva bili, ne može se točno reći, jer nikakvih podataka iz vremena od prije četiri ili pet stotina godina, pa i ranije, nema. Poznato je da se u Zadru tijekom srednjega vijeka razvila velika i kvalitetna izgradnja brodova, da je u 16. stoljeću Zadar raspolagao flotom od 300 brodova raznih veličina i namjena i da je još u 15. stoljeću prvi škver na otocima počeo s radom na Ižu Velom, a potom i na Silbi.

 

U 19. stoljeću osniva se nekoliko pomorskih društava za prijevoz putnika: Pirelli i Conzorti, Societa a vapore zaratina, Dalmata i drugi. Zadarska obitelj Borelli kupila je 1888. godine prvi parobrod koji se zvao „Vrana“, a prvu putničku prugu uspostavila je Austrija 1840. godine na liniji Trst – Zadar – Split – Dubrovnik – Krf – Perast. Prvu pak prugu koja je povezivala zadarske otoke uspostavlja Lloyd Austrija 1880. na liniji Trst – Silba – Molat – Zadar, a 1892. godine prvi se puta uspostavlja lokalna pruga na linijama Zadar – Sali, Zadar – Iž Veli i Zadar – Silba, a parobrodi počinju pristajati u Božavi, Brbinju, Velom Ratu, Istu i Preku. Rivanj i Sestrunj se nigdje ne spominju, ali putovati, naročito u Zadar, bilo je ponekad izuzetno potrebno. Ljudi su se, pogotovo između dva svjetska rata, snalazi na raznorazne načine. Ili bi se prebacivali na ugljanske Muline, zatim išli pješke do mjesta Ugljan ili pak do Preka i tamo čekali nekakva prijevoznika koji bi ljude prebacivao do Zadra. Drugi je način, naročito na Rivnju, bio da bi zainteresirana osoba za putovanje do Zadra, sjedila na brdu kod crkvice sv. Jelene i promatrala da li iz pravca Iža ili s Dugog otoka ide kakva gajeta na vesla ili jedro prema Zadru. Ako bi se takav brod zamijetio, a morao je proći tjesnacem između Rivnja i Ugljana, zainteresiran bi požurio ići, nešto preko kilometar puta, do rivanjske uvale Lokva i, ako bi uspio stići prije gajete, dozivao bi i gajeta bi pristala uz kameniti mandrač i „pokupila“ namjernika, jasno više iz potrebe za veslačem nego iz želje da namjernika preveze u Zadar. Tako je godine 1917. Joso Radulić htio ići u Zadar po lijekove i žureći da stigne barku ukrcao se. Vidjevši Josu, staroga čovjeka, poštedjeli su ga veslanja, a on onako umoran i znojan sjedio je više sati do grada. Kupio je lijekove i nekako se vratio na Rivanj, ali je „zaradio“ upalu pluća i za nekoliko dana umro! Mještani su dugo godina govorili: Presjekla ga je punta.

 

Redovita plovidba na istočnoj obali Jadrana uspostavljena je tek 1924. godine. U šibenskom okružju kojemu je pripadalo i zadarsko otočno područje bila je pruga Šibenik – Biograd – Molat pet puta tjedno, a godine 1926. uvedena je redovita pruga dva puta tjedno na relaciji Preko – Sali, dva puta tjedno Olib – Preko i jedan puta tjedno Šibenik – Olib. Od 1928. do 1931. godine jedan puta tjedno plovio je brod na liniji Šibenik-Preko-Obrovac, te jedan puta tjedno na liniji Šibenik – Nin – Preko i Preko – Nin-Biograd.

 

Rivanj prvi put dobiva redovitu brodsku liniju tek na jesen 1945. godine i to na relaciji Zadar – Muline – Rivanj – Sestrunj – Savar – Brbinj – Dragove – Božava – Zverinac – Soline – Veli Rat. Prugu je održavao brod „Rivanj“ Brodarskoga poduzeća u Zadru, a prije Drugoga svjetskog rata u vlasništvu obitelji Štrmelj iz ugljanske Sušice. Brod nitko nije zvao po nošenom imenu, nego se jednostavno govorilo: Prugu čini Štrmelj. Par godina potom istu relaciju su zamijenili drugi, također drveni, brodovi „Viševica“, „Vošćica“, „Kavranić“, a zatim „Vrbnik“ sagrađen još 1931. godine pod imenom „Vila“. Među brodovođama tih drvenjaka najpopularniji su bili Ugljanci – „Rivnjem“ je zapovijedao Tome Štrmelj, a „Vrbnikom“ Vinko Celent.

 

Do sredine prošloga stoljeća osposobljeno je više parnih brodova željezne konstrukcije koji su potpuno zamijenili drvene putničke brodove, pa je u sastavu Jadranske linijske plovidbe iz Rijeke, kao državnoga privrednog poduzeća, bila 41 plovna jedinica. Na ovoj su pruzi naše otočane počeli prevoziti, tada supermoderni parobrodi, „Ugljan“, „Pašman“, „Kupari“, „Cres“ itd., brodovi kapaciteta od 200 do 250 putnika. Vozni je red u to vrijeme izgledao ovako: iz Rivnja u Zadar ponedjeljkom ujutro; iz Zadra za Rivanj utorkom poslije podne; srijedom u Zadar i povratkom za Rivanj; četvrtkom ujutro iz Rivnja u Zadar; petkom poslije podne povratak za Rivanj, a subotom kao srijedom – nedjeljom brod nije prometovao. Koncem pedesetih godina, te brodove s pogonom na ugljen, počinju mijenjati brodovi na dizel-gorivo „Porozina“, „Postira“, „Punat“, „Trogir“, „Tuzla“ kapaciteta oko 450 putnika i istovremeno nešto manji kapaciteta oko 350 putnika „Karlovac“, „Ohrid“ i slični. Svi ti brodovi izgrađeni su u domaćim brodogradilištima.

 

Pored putničkih brodova Jadrolinija uvodi za Rivanj sredinom osamdesetih godina i trajektnu liniju, ali samo za prijevoz putnika. Trajekti pristaju uz rivu za pristajanje putničkih brodova, a tek 2010. godine pušta se u promet novoizgrađeno trajektno pristanište tako da se i Rivanj, kao posljednji otok zadarske otočne skupine, uključuje u redovito i normalno funkcioniranje brodskog i trajektnoga prometa.

 

Početkom devedesetih godina Jadranska linijska plovidba, do tada jedini prijevoznik, počinje modernizirati flotu pa uvodi novi tip broda – katamaran, koji se odlikuje većom stabilnosti i brzinom. Prvi takav brod za naše otoke, a time i za Rivanj, vozi od 1992. godine, katamaran „Olea“, a 2006. godine brodske pruge za otoke održavaju i druge prijevozničke tvrtke, pa Rivanj za Zadrom povezuje brodarska tvrtka G&V u vlasništvu dubrovačkoga kapetana Lenka Garbina, a prije nekoliko godina opet na pomorsku scenu stupa Jadrolinija s katamaranom „Olea“.

 

U proteklih stotinu godina Rivanjci su, kao i mnogi naši otočani, prošli teški put povezivanja sa Zadrom raznim prijevoznim sredstvima od slučajne gajete, pa preko starih drvenjaka do parobroda, motornih putničkih brodova i do brze, udobne i točne „Paule“ s vrlo uslužnom posadom. Sad opet (!) nažalost voze se s često neispravnom „Oleom“ i ne baš ljubaznom posadom.

 

Pored putničkih brodova Jadrolinija uvodi za Rivanj sredinom osamdesetih godina i trajektnu liniju, ali samo za prijevoz putnika. Trajekti pristaju uz rivu za pristajanje putničkih brodova, a tek 2010. godine pušta se u promet novoizgrađeno trajektno pristanište tako da se i Rivanj, kao posljednji otok zadarske otočne skupine, uključuje u redovito i normalno funkcioniranje brodskog i trajektnoga prometa.

Početkom devedesetih godina Jadranska linijska plovidba, do tada jedini prijevoznik, počinje modernizirati flotu pa uvodi novi tip broda – katamarn, koji se odlikuje većom stabilnosti i brzinom. Prvi takav brod za naše otoke, a time i za Rivanj, vozi od 1992. godine, katamaran „Olea“, a 2006. godine brodske pruge za otoke održavaju i druge prijevozničke tvrtke, pa Rivanj za Zadrom povezuje brodarska tvrtka G&V u vlasništu dubrovačkoga kapetana Lenka Garbina, a prije nekoliko godina opet na pomorsku scenu stupa Jadrolinija s katamaranom „Olea“.