Recenzija knjige Umorne ruke Senka Sorića

PREKO – U nakladi Gradske knjižnice Zadar ove 2014. godine objavljena je fotomonografija ”Umorne ruke” Senka Sorića u kojoj se autor predstavlja sa stotinjak fotografija uglavnom većeg formata te s nekoliko poetskih i proznih ostvarenja. Fotomonografija je nastala povodom 50 godina (1963.-2013.) umjetničkog rada Senka Sorića, što je i navedeno na unutrašnjoj naslovnici knjige. 

U ime nakladnika fotomonografiju potpisuje mr. sc. Ivan Pehar, ravnatelj Gradske knjižnice Zadar, a urednik je književnik Nikola Šimić Tonin. Oblikovanje i prijelom izveo je Mladen Masar. Osvrte o autoru i fotografijama zapisali su: dr. sc. Jasenka Lulić Štorić, Marija Rušev, prof, dramska umjetnica Milena Dundov, Boris Žuža, prof. i književnik Nikola Šimić Tonin. Knjiga je tiskana u tiskari Kerschoffset Zagreb d.o.o. u tzv. tvrdom uvezu A 4 formata na 128 stranica. Spomenimo usput otisnuto je 500 primjeraka.

Ugledni hrvatski književnik i likovni kritičar Joja Ricov u svom prikazu monografije, na nedavnom zagrebačkom predstavljanju početkom prosinca 2014. u Zadarskom klubu, nije skrivao izuzetno poštovanje i divljenje Senkovim umjetničkim dosezima ostvarenim posebice na području fotografije, usporedivši ga s braćom Brkan i Josom Špraljom, svjetski poznatim fotografima koji su svojim fotografskim umijećem baš kao i Senko Sorić duboko vezani za zadarski kraj. U istinitost takvog prikaza i usporedbe možete se uvjeriti već i samim površnim prelistavanjem te više nego izuzetne i likovno-grafički maestralno izvedene fotomonografije.

Uzrečica kako slika govori više od riječi može se u potpunosti primijeniti prelistavanjem ove vrlo zanimljive monografije. U prvom dijelu knjige prevladavaju crno-bijeli slikopisi, portreti preških žena, a u drugom dijelu slikopisima u boji autor prikazuju lavandiere, pralje. Bez obzira jesu li fotografije izvedene u boji ili crno-bijeloj tehnici zamjetno je znalačko fotografsko umijeće Senka Sorića, izuzetan smisao za kompoziciju i ravnotežu te tonsku izvedbu. Njegove su slike lišene suvišnih detalja, a svojom oštrinom, čistoćom i bistrinom pokazuju ono što je autor želio kazati i naglasiti – umorne i vrijedne ruke.

 

Gledajući portrete žena doimlje se kao da imate pred sobom živi lik s kojim gotovo pa možete razgovarati, s čijeg lica vidite cijeli niz emotivnih stanja, od radosti, ponosa, strpljivosti, smirenosti, pobožnosti, preko tuge do zabrinutosti, a u detaljima odjeće ili krunice u ruci još i mnogo više, tradiciju i kulturu. Naglašene bore na licu i rukama jasno pokazuju radišnost, marljivost otočke žene ili kako autor simbolički reče Umorne ruke.

Pomnijim čitanjem najnovije knjige Senka Sorića ”Umorne ruke” može se ustvrditi kako je autor ostvario vrlo značajno djelo koje se može iščitavati višeslojno, ne samo kroz umjetničku fotografiju i osebujnu poeziju samog autora, već i kao značajan prikaz jednog dijela izvorne etnografske baštine i nadasve kao nezaobilazan doprinos proučavanju povijesti mjesta Preko, posebice onog vezanog za umjetnička etno-folklorna ostvarenja i stradalničku prošlost lavandiera te važnosti i uloge žena u svakodnevno životu. Senkova knjiga je mnogo više od običnog dokumenta vremena u kojem je stvarao punih pedeset godina iskazujući svoju ljubav i izuzetno poštovanje prema otočkoj ženi, svojoj sumještanki, kao i prema kulturi i tradiciji rodnog mjesta Preka, koju tako brižno, nadahnuto, ponosno baštini i čuva od najranijeg djetinjstva, otkad zna za sebe.

Čitajući fotomonografiju ne mogu a ne istaknuti još dvije činjenice, pročitane na prvoj i zadnjoj stranici, koje su me dodatno dojmile. Na unutrašnjoj naslovnici Senko Sorić navodi kako su ga na ostvarenje fotomonografije potaknuli mještani Preka i suradnici u kulturi povodom 50-godišnjeg neprekidnog rada u kulturnom životu Preka i Zadra, a na zadnjoj stranici knjigu završava jednom svojom starom vedrom pjesmom iz 1986. godine ”Zaljubljeni val”. Ti zapisi na početku i na kraju ponajviše govore o njemu samom. Onaj na početku knjige kazuje o njegovoj spoznaji važnosti međusobne suradnje, pomoći, razumijevanju, zajedništvu, o prijateljstvu, i želji ostvarenja takovih htijenja, a onaj na kraju knjige najjednostavnije rečeno zrači pozitivnom energijom, optimizmom, ma koliko god ponekad bivamo razočarani, pokatkad iznevjereni, ma koliko god nam ruke bile umorne, uvijek moramo biti zaljubljeni u ono što radimo i u ono što volimo.

 

Tekst: Pavao Jerolimov