Slani inćuni više nisu bodulska poslastica!

Nekada su tvornice za preradu ribe bile smještene na otocima ili pak uz obalu. U njima se zapošljavalo domicilno stanovništvo. Samo na otoku Visu nekoć je radilo 10 tvornica za preradu ribe, od kojih je čak sedam bilo u Komiži.

Na istočnoj obali Jadrana tridesetih godina prošlog stoljeća bilo je šezdesetak tvornica za preradu ribe, a više od polovice njih bilo je na otocima. Otočke tvornice imale su dvotrećinski tržišni udjel, od čega je tvornica Neptun imala natpolovični tržišni udjel na području tadašnje države. Riblje konzerve imale su osigurane kanale opskrbe vojske raznih država.

Poslije Drugog svjetskog rata na hrvatskoj strani Jadrana bile su 22 tvornice za preradu ribe. Devedesetih godina i početkom ovog stoljeća, zbog niza okolnosti koje su obilježavale taj period u gospodarstvu, a pogotovo u proizvodnom dijelu gospodarstva, tvornice su upale u razne probleme. Možda je primjerom Neptuna iz Komiže, tvornice koja je zapošljavala stotine radnika, najlakše prikazati sudbinu otočkih tvornica. Tvornica više ne radi, a njezini strojevi prodani su u Niš, gdje je tvrtka koja ih je kupila nastavila proizvodnju ribljih konzervi.

Jadranka iz Vele Luke, koja je prestala s radom prije desetak godina, imala je pogone na nekoliko otoka i poluotoka. U velike probleme upale su i tvornice smještene na obali poput rovinjske Mirne i Adrije. Nisu uspjele preseliti pogone u zaleđe, a njihove brendove otkupila je Podravka.

U ovom trenutku na otocima posluju dvije tvornice za preradu ribe od šireg gospodarskog značenja. To su postirska Sardina te Mardešić iz Sali, koja je jedno vrijeme prestala s radom, ali je u njoj poslije ponovno pokrenuta proizvodnja. Na otocima ima i nekoliko manjih tvrtki i obrta koji prerađuju ribu, ali su Mardešić i Sardina dvije veće tvornice koje imaju dugu tradiciju…