Betinska gajeta proglašena nematerijalnim kulturnim dobrom

Povijesni kontinuitet ovog umijeća može se precizno datirati u 1745. godinu, kad se u Betinu doselio korčulanski brodograditelj Paško Filipi te sa svojim sinovima utemeljio brodogradilište. Iz tog brodogradilišta koje je djelovalo kao rasadnik, proizišli su majstori koji su osnovali brojna brodogradilišta u Betini i drugim dijelovima sjeverne Dalmacije. Tradicija gradnje betinske gajete prenosila se generacijski, unutar obitelji, s oca na sina. Betina tako postaje centar i jedan od najvažnijih rasadnika brodograditelja. Danas Betina, po značaju tradicijske brodogradnje, zauzima prvo mjesto na istočnoj obali Jadrana.

Umijeće gradnje betinske gajete, od sredine 18. st. do danas, ostalo je relativno nepromijenjeno. Izvorno je betinska gajeta  bila težački brod, a niti jedna obitelj nije mogla funkcionirati bez broda, štoviše, gajeta je bila član obitelji  i to onaj najvažniji, kojeg bi se u svemu prvog namirilo. Ovaj brod je imao primarnu funkciju transporta raznih vrsta tereta (hrane, poljoprivrednih proizvoda, životinja, materijala za gradnju kuća i sl.), kao i funkciju ribarskog broda. Gajeta je bila i obiteljski brod, svi članovi obitelji, i žene i djeca i starci, morali su znati njome upravljati. Također, vrsta brodogradnje uvelike je utjecala na urbanistički razvoj i izgled otoka Murtera, jer su se za gajete gradila pristaništa, magazini / skladišta kao i brodogradilišta, pa je tako do danas u vizuri otoka sačuvano bezbroj malih kamenih mulića.

Betinska brodogradnja razlikuje se od drugih brodogradnji tipološki istih ili sličnih brodova, te posjeduje svoj prepoznatljiv „rukopis“ ili „pečat“. Neke od tipičnih, prepoznatljivih karakteristika betinskih gajeta su  hvatišta vesala (sohe) karakterističnog „U“ oblika. Prepoznatljiv detalj je i „skala“ na pramcu, element koji je olakšavao ulazak ljudi na brod, posebice na nepristupačnim, stjenovitim dijelovima obale. Još jedna posebnost je i „kantun“ na mankulu, što je najteži dio broda za izradu, zbog krivljenja opasa u krmenom kvartiru. Da je gradnja betinske gajete složen posao, govori činjenica da se ona gradi u 11 faza.  Posljednji sačuvani primjerak izvornog tipa betinske gajete je „Cicibela“, sagrađena u Betini 1931. kod prota Jure Filipija. U cijelosti ju je prema izvorniku obnovio betinski kalafat  pok. Ćiro Burtina, a danas je u vlasništvu Marina Mijata iz Tribunja.

 

Udruga „Betinska gajeta 1740“, koja svojim djelovanjem promovira važnost  očuvanja ovog umijeća unutar lokalne zajednice i šire,  podnijela je zahtjev za uvrštavanjem Umijeća gradnje betinske gajete u Registar kulturnih dobara, te je u suradnji s nadležnim Konzervatorskim odjelom u Šibeniku te Odjelom za etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i Povjerenstvom za nematerijalnu kulturnu baštinu, pripremljena sva dokumentacija koja je potrebna da se obavi procedura koja će ovu vrijednu nematerijalnu kulturnu baštinu uvrstiti u Registar kulturnih dobara.

Višestoljetna tradicija betinske brodogradnje uskoro će u velikom stilu biti prezentirana u Muzeju betinske brodogradnje, kojeg je pokrenula Općina Tisno, a čije je otvorenje predviđeno u kolovozu 2015. godine u Betini. Najpoznatiji i najrašireniji tip betinske gajete biti će središnji eksponat muzeja, a poseban naglasak je na multimedijalnoj prezentaciji vezanoj uz gradnju i uporabu gajete. Uvrštenje umijeća gradnje betinske gajete u Registar kulturnih dobara, svakako doprinosi i značaju cjelokupnog projekta.

Dodajmo i da su mnoge gajete na Ugljanu i Pašmanu sagrađene upravo u Betini, a jednu od najpoznatijih, pašmansku gajetu “Mala Matulića”, sagrađenu u Betini 1970., obnavljao je pokojni kalafat Ćiro Burtina. Na regati Otok ljubavi u Pašmanu, koja se održavala 20. i 21. lipnja, sudjelovalo je nekoliko brodova s otoka Murtera, a među njima i betinske gajete.