Općina Preko pružila sigurno utočište dvjema majkama s troje djece iz Ukrajine

Oksana Onyshchuk, Olia Slabiak, petogodišnji Max, četverogodišnji Ivan i dvogodišnja Olivia iz grada Ivano-Frankivskog na jugozapadu Ukrajine od ovoga su tjedna privremeni stanovnici otoka Ugljana.

Ni u najcrnjim snovima nisu mogli zamisliti da će Hrvatsku i more prvi put vidjeti kao izbjeglice, spašavajući živote pred najezdom ruske vojne agresije na njihovu zemlju.

-Planirali smo ovoga ljeta doći na more, jer naš bratić već tri godine radi i živi ovdje, u Preku, ali cijeli nam se život okrenuo u posljednjih tjedan dana, govori Oksana, koja je u Hrvatsku izbjegla sa sinom, sestrom Oliom i njezino dvoje djece.

Smjestili su se u apartmanu jedne privatne kuće na granici Preka i Kali, a putovanje od ukrajinsko-mađarske granice do Ugljana trajalo je više od dana. Za Prečane koji su došli po njih punih 45 sati, jer putem su ih ometali orkanska bura, snijeg i gužva na granici.

-U našem je gradu još uvijek relativno mirno, odnosno mirnije nego na istoku Ukrajine, ali psihoza i napetost osjećaju se na svakome koraku. Čim su prošli četvrtak počeli napadi, morali smo otići u sklonište, muškarci su mobilizirani, a svako toliko čuli smo u daljini rakete i eksplozije. Napetost i strah prije svega za djecu rasli su iz minute u minutu i na kraju smo sestra i ja odlučile otići jer jednostavno više nismo mogle podnijeti tu neizvjesnost, prisjeća se i dodaje kako su, iako dalje od područja u kojima se vode najveće borbe, u svome gradu svakoga dana uočavali na zgradama čudne oznake kojih prije nije bilo.

-Nije istina da Rusi gađaju samo strateške ili vojne objekte, razaraju se bolnice, škole, vrtići, stambene zgrade…. Jednostavno sve!, kaže Oksana i ne skriva suze i zabrinutost za muža, roditelje, rođake i prijatelje koji su ostali u Ukrajini.

Još do prije nekoliko dana ona i suprug vodili su miran obiteljski život, imali su cvjećarnicu od koje su mogli pristojno živjeti, a njezina sestra Olivia vodila je baletnu školu. Svega toga sada više nema, izbrisano je jednim potezom i najgore je što ne znaju hoće li se ikada više vratiti starome životu.

-Zbog djece moramo biti jake, a oni stalno pitaju zašto smo tu, gdje su im očevi, bake i djedovi, kada će doći ili kada ćemo se mi vratiti. Nije im bilo jasno ni kada smo pješice, samo s jednom torbom u ruci, prelazili granicu, ušli u nepoznati automobil i odvezli se daleko od njihova doma…. I nama odraslima teško je sve to shvatiti, a kamoli djeci, govori u pola glasa.

Dok razgovaramo, pažnju joj remete poruke koje stižu iz Ukrajine, vijesti koje smjenjuju jedna drugu. Mobitel ne ispuštaju iz ruku iako vezu sa svojima teško uspostavljaju jer su svi veći dio dana u podrumu ili nekom skloništu bez signala.

-Bojimo se za sve njih, strahujemo za cijeli grad, a moramo misliti na djecu i njima nekako ispuniti dan da ne razmišljaju i ne postavljaju pitanja na koja, nažalost, nemamo odgovora, dodaju obje.

Zahvalne su bratiću Vladimiru i njegovu prijatelju koji su gotovo preko noći organizirali njihov prijevoz u Hrvatsku, zahvalne su svim ljudima koji su na bilo koji način pomogli, zadarskom Crvenom križu i načelniku Općine Preko Juri Brižiću koji je osigurao kombi NŠK Sv. Mihovil da ode po njih u Mađarsku.

Dokad će biti u Hrvatskoj, na Ugljanu, hoće li doći još netko od njihovih rođaka ili prijatelja, ne znaju. Jedino što žele jest da se što prije vrate svojim domovima i da svi ostanu živi i zdravi.