Joja Ricov napravio je pravu renesansu pjesništva na otocima

Joja Ricov napravio je pravu renesansu pjesništva na otocima

ZADAR – Društvo hrvatskih književnika u Zadru i Općina Kali organizirali su na Sveučilištu u Zadru znanstveni kolokvij o Joji Ricovu, nedavno preminulom književniku. Joja Ricov je bio profesor slavistike, pjesnik, prevoditelj, književni i likovni kritičar, esejist, publicist i dramski pisac. Bio je, kako je Hrvojka Mihanović-Salopek rekla, disident i realist, dok ga je Đuro Vidmarović definirao kao tvorca novog literarnog žanra, likoslovlja, piše Zadarski list.

– Joja Ricov je naš iznimno značajan književnik koji se u hrvatskoj književnosti pojavio 1954. s knjigom Jesenas i danas i to u krugu Tina Ujevića. Prošao je tragičan život zbog progonstva u zatvorima, pa je na svoju knjigu čekao tek 1968., kad mu je izišla poznata Marabunta. Riječ je o slojevitom rukopisu jer je Joja prije svega pjesnik, ali i esejist i dramatičar. Karakterističnog je izričaja, napose kroz njegove besjede, polisemantičkog pjesmogovora, rekao je organizator kolokvija Robert Bacalja.

Njegovo djelo spada u čakavski izraz, a 1989. godine izdao je antologijsku knjigu na kaljskom govoru „Ča se i s namin morbinuaš”. Riječ je o djelu poniklom iz toponima čija se čakavština od susjednog, prečkog govora, značajno razlikuje. Robert Bacalja je dodao da je Ricova književna povijest svrstala među iznimno angažirane pjesnike.

– On u svom čakavskom govoru donosi angažirane teme socijalnog karaktera. Ricov je napravio i pravu renesansu pjesništva na našim otocima. Povukao je za sobom nove i mlade snage, napose oko Kaljskog lumina. Zanimljivo je da je brat Antuna Branka Šimića, Stanislav Šimić, bio u tom istom krugu na početku djelovanja Joje Ricova, u kojem su još djelovali Frano Alfirević, Anka Petričević i Zlatko Tomičić, rekao je između ostalog Robert Bacalja.

Koliko je slojevit i težak bio život Joje Ricova svjedoči i činjenica da je partizanima pristupio u srpnju 1943., a već sljedeće godina bio je zatočenik u nacističkom logoru Musapstan kraj Zadra. No to mu nije puno pomoglo jer ga je i nova, komunistička vlast, zatočila. Od srpnja 1959. do travnja 1961. bio je zatočenik je u konclogoru “Grgur” kod Golog otoka i to zbog tzv. “kontrarevolucionarne” poezije Marabunte.

No Joja je bio i umjetnički je savjetnik kazališta “Trebbo” T. Comella u Milanu, dopisni urednik milanskog periodika “D’Ars Agency”, urednik “Hrvatskog književnoga lista” i Zajednice samostalnih pisaca TIN, audio-rehabilitator u Centru SUVAG, lektor hrvatskoga i srpskog jezika i književnosti na Državnome i Katoličkom sveučilištu u Milanu. Joja je, kao dio tima, uveo u Italiji VM i AVGS metodu za rehabilitaciju slušno oštećenih i učenje stranih jezika. Neka njegova djela je s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Lucja Danielewska.

U programu kolokvija sudjelovali su mješoviti pjevački zbor Condura Croatica, klapa Kali i dramska umjetnica Milena Dundov.

foto: Vedran Sitnica – Zadarski list