
Dnevnik jedne mame: Mladi nogometaši na turniru u Omišu
PREKO – Od 28. travnja do 1. svibnja, naši tići i papaline sudjelovali su na Dalmatinko cupu u Omišu. To je međunarodni turnir, koji je okupio osamdesetak klubova iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.Naši mali nogometaši nestrpljivo su čekali četvrtak da se ukrcaju na autobus i krenu put juga. Uz našu djecu, sa velikim zadovoljstvom pridružila su nam se djeca iz NK Zadra (Jakov Vedrić, Gabrijel Gagula, Marko Zebić, Roko Peroš) i Rikardo Mršić iz NK Arbanasi. Strucni stožer naše ekipe bili su treneri Marin Pedić i Damir Korenov i veliki prijatelj djece Marko, tata Vedrić i naravno uz pet mama koje su pratile svih 26 kao svoje na svakom koraku.Oko jedan dolazimo u hotel i nakon ručka i kraćeg odmora kreće se na prve utakmice. Tići svoju prvu utakmicu igraju sa Sport preventom iz Bugojna i nažalost gube sa 1:0. Isto tako i papaline nisu bile sriće. Iako su se borili do kraja,u utakmici sa jednim od domaćina, NK Orkan iz Dugog rata,gube također sa 1:0 u za nas nefer igri sa igračem viška na klupi. Umorni od puta, vraćamo se na večeru, tuširanje i počinak jer se treba rano ustati za utakmicu tića.Svoju drugu utakmicu igraju sa NK GOŠK iz Kaštel Gomilice. Rezultat je 0:0. Nakon utakmice, odlazimo na prvi izlet, u Split. Posjećujemo Mall of Split, odlazimo na marendu u McDonalds i zatim na Poljud. Neka djeca su tamo prvi put, neki su već bili, a većini od njih san je da i oni jednog dana zaigraju na Poljudskoj ljepotici.
S oduševljenjem slušamo priču o postanku kluba, o važnim utakmicama i osvojenim peharima i sa ponosom razgledavamo sobu s peharima i uspomenama ovog velikog kluba koji piše već 104 godinu svoje povijesti.Nakon photosessiona u press centru, spuštamo se na sam stadion. Istrčavši iz tunela,po uzoru svojih idola, spontano su otrčali jedan krug oko stadiona, a svi u mislima i željom da to jednog dana postane stvarnost. Da zaigraju za neki veliki klub. Uz pohvale za styling i dobro ponašanje, zahvaljujemo se na gostoprimstvu i vraćamo u hotel na ručak i kratki odmor prije druge utakmice papalina protiv Opatije.
U urnebesnoj i veličanstvenoj utakmici,uz glasno navijanje tića,mama i naših prijatelja iz Škabrnje i Trnja, papaline upisuju velikih 6:1. Na krilima našeg kapetana Donata, uz pomoć svojih suigrača,golovi su ulazili u protivničku mrežu kao od šale. Veselju nije bilo kraja i za nagradu su dobili sladoled kao i velike pohvale svih nas za odličnu igru.Treći dan tići započinju utakmicom protiv NK Rijeke. Iako je ostalo nerješeno, to na žalost nije bilo dovoljno za njihov prolazak dalje u četvrtfinale. Ali svejedno, puni srca, sa osmjehom na licu, nestrpljivo su čekali zadnju utakmicu papalina sa NK Olimpija iz Ljubljane. Prije utakmice, odlazimo na drugi izlet, vožnju kanjonom predivne Cetine. Kao filmske zvijezde, pozirali su mom objektivu, smješkajući se, dovikivali preko brodića drugoj ekipi, bezbrižno kako samo djeca znaju.
Došla je i treća utakmica. Pitanje ostati ili se oprostiti sa turnirom. Uz ogromnu podršku sa tribina, tića i njihovog navijanja,mama,prijatelja Škabrnje i Trnja utakmica ipak završava 1:1 i potonule su sve naše nade za četvrtfinale. Čekajući naše papalinice da im čestitamo, kao u bajci, pojavilo se svjetlo na kraju tunela. Vijest, da možda ipak nije kraj. I srce je počelo tući sve jače i jače i uzbuđenju svih nas nije bilo kraja.
Nešto u utakmici NK Orkan i Opatije nije bilo kako treba. Zahvaljujući tati Vedriću i Omeru, didu našeg golmana,koji su upozorili trenera na nefer igru domaćina, nestrpljivo smo svi čekali rasplet. Mi, mame i dica nekog tamo Sv. Mihovila kako su ga nazvali. Ali, upornošću trenera Pedića ipak smo dokazali da nije uvik pravda slipa. Da se treba boriti do kraja. Orkan je igrao nefer i za papaline stavio starije uzraste, a nisu bili ni registrirani na samoj utakmici. Tako su bili diskfalificirani, a naše papaline osvojile put u četvrtfinale cupa i to sa velikim prijateljima NK Trnje.
Tu vijest su primili dok su trčeći, ruku pod ruku, slavili sa tićima Škabrnje. Počinje i ta važna utakmica. U odličnoj i neizvjesnoj borbi, srića je htjela da o pobjedniku odlučuju penali. Tada se za svih nas dogodio najljepši, najemotivniji dio ovog turnira. Nitko od nas nije mogao sakriti suze. Čak ni roditelji kod kuće, koji su putem naše grupe sve pratili, plakali su vidjevši sliku naših tića u molitvi za pobjedu Sv. Mihovila. Svi ko jedan, na koljenama molili su na glas i bodrili papaline zagrljene ispred gola. Iako nismo otišli dalje,sa ponosom smo ih dočekali pred svlačionicom i zapalili baklju za moralnu pobjedu našeg kluba.Vraćamo se u hotel,umorni ali ne i tužni. Puni dojmova prepričavamo svaki tren tog dana. Nakon doručka, pozdravljamo Omiš, stadion i uz kapi kiše nastavljamo put Zadra. I kao da je nebo, nakon tri sunčana dana plakalo za Svetim Mihovilom. Zato smo mi mame, uz pomoć roditelja koji su nestrpljivo čekali zagrliti svoju dicu, pripremili veličanstveni doček pjesmom i bakljadom pri izlasku iz trajekta.Iako bez pehara,za svih nas koji smo bili tamo,za svoje trenere i roditelje oni su pobjednici.
Za fer igru, za dobro ponašanje i bodrenje svojih prijatelja.
Za dostojno predstavljanje boja svog kluba.
Jer ipak, nije zlato sve što sija.
Tekst i foto: Barbara Kurtin