Pasionska baština u Zagrebu: Priznanje i izvedba ‘Zadnje postaje’ Ive Nižića

ZAGREB – U organizaciji Udruge Pasionska baština iz Zagreba i ove su godine od 12. do 24. ožujka 2016. održane Svečanosti Pasionske baštine. Pasionska baština je multikulturalna manifestacija koja se svake godine upriličuje uoči Uskrsa kroz niz likovnih, glazbenih, kazališnih, književnih i folklornih obrada vezanih uz Kristovu muku i uskrsnuće. Ovogodišnji program, XXV. po redu, svečano je otvoren u subotu, 12. ožujka u Muzeju Mimara u Zagrebu.Jubilarna 25. Pasionska baština

Na jubilarnim 25. svečanostima Pasionske baštine u srijedu 16. ožujka 2016. u župnoj crkvi Sv. Blaža u Zagrebu izveden je pasionski oratorij “Zadnja postaja” Ive Nižića, koji je autor teksta i glazbe. Riječ je o vrhunskom glazbenom djelu, a u prilog toj tvrdnji kazuje i činjenica ponovnog gostovanja na Pasionskoj baštini u godini njezina jubileja, kada se uz nova djela nadahnuta pasijom, željelo napraviti svojevrsnu retrospektivu najboljih ostvarenja koja su predstavljena ranijih godina. Praizvedba ovog Nižićevog oratorija bila je 2010., također u crkvi Sv. Blaža u Zagrebu.Oratorij ”Zadnja postaja” vrlo su dojmljivo pod ravnanjem samoga autora prof. Ive Nižića izveli Mješoviti pjevački zbor Condura Croatica – Zadar, Članovi zbora sv. Cecilije župe Preko i Folklorna udruga Luzor-Preko, te solisti Mateo Marnika, Jelena Rušev Mogilevskij i Marija Buturić. Tekstove su interpretirali Josip Batistić, Martina Pedišić i Jakov Kačan. Dramatizaciju ovog pučkog igrokaza priredila je i režirala Milena Dundov, scenografiju potpisuje Robert Košta, a majstor svjetla je Ivo Nižić (ml.).Život čovjeka na otoku

Zborovi odjeveni u crne plašteve s kapuljačama te prigušeno gotovo nikakvo svjetlo na pozornici izuzev vidno osvjetljenog velikog križa, te sami ambijent crkve dodatno su naglasili mističnost teme ali i istakli poruku nade, vjere i ufanja. Kroz govorne i pjevane (a capella) dionice glumaca uskrsnula su sjećanja, tuga, radost, bol, patnja, veselje i sve ono što čini život čovjeka na otoku, gotovo kamenjaru, bez nekog obilja materijalnih dobara. Glumački dio izvođača (mještani, mladež i djeca) bio je odjeven u tradicionalnoj preškoj nošnji, a različitim svakodnevnim ‘rekvizitima’, svijećama, košarama itd. simbolizirali su tradicionalne uskršnje običaje svoga mjesta.Svi sudionici izvedbe ove pučke drame su amateri, i kao glumci i kao pjevači, i svoj su dio izveli zadivljujuće, tako da bi im mogli pozavidjeti i mnogi profesionalci. Dugotrajni pljesak oduševljene publike, mahom zagrebačkih Prečana, orio se crkvom sv. Blaža i samo je dokaz maloprije rečenog. Dodajmo i podatak kako sudionici izvedbe ”Zadnje postaje”, pučkog igrokaza, nisu prvi put gostovali u Zagrebu u okviru Svečanosti Pasionske baštine već i s ”Requiemom” i ”Križinom”, što je samo potvrda postojanosti tradicije i kvalitete te ćemo ih jamačno još viđati na ovakovim pučkim svečanostima tradicijske kulture.Zadnja postaja

”Zadnja postaja” kazuje o smrti, umiranju, o patnji članova obitelji gubitkom dragih osoba. Ova posljednja pučka drama Ive Nižića svojevrsno je i autobiografsko scensko-glazbeno djelo. U djelu se opisuje šest smrti u obitelji, te sedmo, Isusovo, kao simbol zajedničke patnje, muke i uskrsnuča. Brojni gledatelji mogli su uočili sličnosti i s ranija dva Nižićeva djela: ”Requiemom” i ”Križinom”, što nije slučajno. Naime, sva tri njegova djela čine jednu cjelinu, triptih muke i patnje, odrastanja i odricanja, surovog života na otoku, gotovo od pamtivjeka do danas.U središtu scene ”Zadnje postaje” dominira veliki križ, kao i u glazbeno-scenskom oratoriju “Križine”, i simbolizira Kristova bol i patnja pretočenu u život običnih ljudi, otočana. Autoru teksta i glazbe metaforički je poslužio da kroz biblijsku snagu psalama ukaže na misijsko poslanje čovjeka od iskona, kroz smislenost patnje do iščekivanja uskrsne zore. Melodija liturgijske pjesme “Puče moj”, koja se tradicionalno izvodi tijekom Velikog tjedna u Preku, samo još dodatno ističe metaforu i autorovu neraskidivu vezu s rodnim mjestom Prekom. Naglasimo kako ovim oratorijem, kao i drugim djelima, Ivo Nižić potvrđuje liturgijsko bogatstvo Preka, gdje se stoljećima crkveni napjevi i Božja rijeć izgovaraju na hrvatskom jeziku.Prva nagrada Ljubo Stipišić Delmata

Posebno je bila dojmljiva maštovitost, bogatstvo i jednostavnost izvedbe scenografije. Naime, pozornicom se isticao veliki, vidno osvjetljeni, križ na kojem je s prednje strane prikazano sedam starokršćanskih crkvica iz Preka ili najuže okolice. Velebni križ, djelo Roberta Košte na kojem su reljefno utisnute slike sedam crkvica Gospe od sniga, Sv. Lovrinca, Gospe Luzarice, Sv. Petra, Sv. Fume, Sv. Lovre pod Velin brigun i Vele Gospe. Svaka od njih na Zadnju postaju nosi breme svoje smrti: smrt oca, dva brata, dvije sestre, mučenička smrt redovnika glagoljaša i mladog bogoslova opisana metaforom velebnih stabala otočke baštine, smrt žena lavandiera i smrt Isukrstova u koju su ukopane sve smrti otočke. Svih sedam smrti odjek su bezdana, agonije i potresne žalosti otočana. Zakretanjem križa oko vertikalne osi ili dodavanjem raznih elemenata na njegovoj zadnjoj strani poput jedra, satnog klatna itd, te igrom svjetla i sjene dodatno su popraćene teme oratorija, odnosno prelaz iz jedne radnje u drugu.Na samom kraju, nakon završene priredbe, uslijedilo je ugodno iznenađenje kako za publiku tako i za prof. Ivu Nižića. Naime, organizatori ove jubilarne 25. po redu Pasionske baštine utemeljili su glazbeno priznanje Ljubo Stipišić Delmata, a prvi koji je dobio to hvale vrijedno priznanje je prof. Ivo Nižić. U ceremonijalu dodjele priznanja predsjednik Udruge Pasionska baština Jozo Čikeš naglasio je kako se nadgrada dodjeljuje prof. Ivi Nižiću za njegov cjelokupni pasionski opus koji je prilično velik, kao i za svoj pedagoški rad za širenje glazbene kulture.Od prve Svečanosti Pasionske baštine 1991. godine kada je prof. Ivo Nižić sudjelovao s ”Requiemom” gotove i nema godine u kojoj ne sudjeluje svojim glazbenim ostvarenjima, a među inim godine 2008. predstavio je i knjigu ”Preko – glazbena baština”. Istaknimo kako prof. Ivo Nižić, isto kao i Ljubo Stipišić, svojim skladbama dalmatinskom melosu daje jednu drugu važnost, širi značaj nego što je to općepoznati klapski melos. Dodajmo i podatak kako su obojica ostvarila po tri oratorija. Spomenimo usput, manje poznatu činjenicu, Ljubo Stipišić Delmata svoju je skladateljsku baštinu povjerio Zadru odnosno zadarskoj Gradskoj knjižnici i Zadarskom sveučilištu.

tekst i foto: Pavao Jerolimov